Suvremeni čovjek ne želi se spasiti

Književnik Milko Valent, autor tridesetak knjiga; proze, dramskih tekstova, poezije, esejistike i kritike, ovogodišnji je dobitnik godišnje nagrade Vladimir Nazor za roman Umjetne suze, kao najbolje književno ostvarenje u 2013. Umjetne suze, koje autor imenuje i romanom epohe  banalnosti, minuciozno seciraju vrijeme i prostor Europe, Hrvatske i svijeta, što uz pomoć neoliberalnoga kapitalizma ubijaju sebe, svoj smisao, jer „umiru u dužničkom kmetstvu“ koje se proizvodi u svjetskim centrima moći.  Dobivena nagrada, aktualnost teme i njezina tragičnost koja se nameće kao posljedica povod su razgovoru s Valentom.  

Gospodine Valent, prije osam godina objavili ste dramsku trilogiju Zero, koja je upozorila na dekadenciju zapadne civilizacije i na „pad Zapada“, što je malotko shvaćao kao ozbiljno upozorenje. U prosincu 2013. objavili ste roman Umjetne suze koji dijagnosticira očigledno propadanje zapadne civilizacije, u što malotko vjeruje. Što je to u suvremenom čovjeku da ne vjeruje i u ono što je očigledno? Možda je to strah od očitoga?

U pravu ste, to je strah od očitog. Suvremeni su ljudi kaotični. Kaotični su kao i ljudi bivših epoha, ali u mnogo većoj mjeri. Strah je gradbeni element kaosa. Strah od očitoga najjači je strah jer ono očigledno, odnosno očita istina koju ne moramo dokazivati, potresa ljudsko biće do temelja. Razlog tomu strahu jest civilizacijom jezika i pisma u čovjeka ucijepljena rascijepljenost na tijelo i duh, koju je više od, primjerice, Platonove filozofije potencirala religija kršćanstva. Otud i poznato „otuđenje čovjeka“, ne samo kao marksistička konstatacija, vidljivo na mikroplanu kao otuđenje od sama sebe i na makroplanu kao otuđenje od drugih ljudi.

Snimio Andrija Tunjić

O tome ste dosta rekli u prvom dijelu trilogije Zero, u drami Gola Europa.

U prvom dijelu dramske trilogije Zero, u drami Gola Europa, dosad jedinoj izvedenoj iz te trilogije, ukazao sam na taj strah od očitog; još sam snažnije to učinio u trećem dijelu trilogije, u dramskom spektaklu Plaidoyer po pički, koji će nakon 33 godine odbijanja na scenu postaviti Eurokaz u koprodukciji s Muzejom suvremene umjetnosti. U Umjetnim suzama očitost propadanja zapadne civilizacije koncentrira se isključivo na Europu koja, kako kaže glavni junak Marko Globan, pati od indiskretne bolesti raspadanja.

Mnogo se toga dogodilo u zapadnom svijetu od objavljivanja Zera do Umjetnih suza, zar ne? A zapadni svijet malo mari za ono što ga gura u propast. Primjerice naši intelektualci i umjetnici još se ufaju u Europu koja propada.

Dogodilo se mnogo toga. „Društvo spektakla“ (Guy Debord) zahuktalo se do granice izdržljivosti, što je vidljivo u opsesivnom konzumerizmu koji je prožeo sve slojeve društva. Riječ je ne samo o slojevima više, visoke i srednje klase, koja nestaje zbog pohlepne i sve jače neoliberalne bankarske civilizacije koja je eskalirala do maksimuma u umjetno stvorenoj krizi eurozone, nego i o siromašnim slojevima koji žive „strategiju kontinuiranog minusa“, tj. neprekidnog dužničkog ropstva, razvijajući „kartično poslovanje“ takoreći do savršenstva, nakon kojeg najčešće slijedi bankrot. Istodobno sve je veća nezaposlenost, osobito među mladima, kao i sve veći broj socijalno obespravljenih zahvaljujući „politici oštrih rezova“ koju nameće EU.

Što se tiče naših umjetnika i intelektualaca, koji još vjeruju u takvu Europu, mislim da s pravom vjeruju u nju jer će oni, a ne npr. radnici i umirovljenici, i dalje relativno dobro živjeti koristeći se lukavo procesom raspadanja Europe kao poligon za svoje brze i potrošne instant-poetike. Glavni lik Umjetnih suza, mladi Marko Globan, prezire takve umjetnike i takve intelektualce.

Što se tiče zapadnoga svijeta, treba reći da se sve to zbiva u kontekstu onoga što Freud naziva „nagonom smrti“ koji kao opozicija stoji nasuprot „erosu“ ili „nagonu života“. U neprekidnoj borbi između ta dva nagona pobjeđuje nagon prema smrti. U psihoanalitičkoj analizi koja nedovoljno, no prilično dobro, ocrtava devastiranu psihu otuđenog čovjeka, nagon za smrću čini se da je jači od nagona za životom. Sve veća stopa rasta samoubojstava samo je simptom spomenutoga nagona kao, uostalom, i svakodnevno ubijanje diljem svijeta.

Je li baš sve tako loše s današnjim svijetom ili vi samo provocirate, insinuirate? Naime, za vas je kritika često pisala da ste „majstor literarnog skandala“.

Ne insinuiram jer za to nema potrebe u transparentnom svijetu u kojemu je sve prilično jasno zahvaljujući rezultatima znanosti, tehnike, filozofije i umjetnosti. Posve je druga stvar što većina ljudi ne participira u aktivističkoj svježini te jasnoće. Budući da stvari s našim svijetom neprekidno stoje loše, zapravo sve lošije, uvijek kreativno i kritički provociram te tako izazivam intelekt mnogih čitatelja na stresno buđenje. U svim djelima kritičkim discipliniram kaos ljudskog svijeta. To pripada u „opis radnog mjesta’“ odgovornog pisca i svakog odgovornog umjetnika. Discipliniranje kaosa moja je i životna i radna sudbina.

Kad je u pitanju literarni skandal, treba reći i ovo: svako zahtjevno umjetničko djelo jest skandalozno, bilo tematski bilo u izvedbi, a najbolja skandalozna djela objedinjuju i ono što i ono kako tog kreativnog skandala. Razlog skandaloznosti djela jest jednostavan. Pisati i govoriti o istinama, osobito o onim svima jasno vidljivim istinama, truizmima, vrijeđa uskogrudne i licemjerne karaktere, dakle većinu koja primjerice istinu pedofilije privatno itekako dobro zna, ali javno ne želi o njoj govoriti ili, ako već govori, licemjerno govori o njoj kao o bolesti. Hipokrizija je, kao i banalnost, integralan dio ljudskog svijeta.

Je li teško biti provokator u dobu kada se na provokatore gleda negativno? Nije li vaša poetika nužne originalnosti možda bijeg od tradicionalnog, zbog čega se u Umjetnim suzama služite različitim pripovjedačkim formama?

Odlična pitanja. U svakom se dobu negativno i prijekim okom gledalo na one koji izazivaju odnosno uznemiruju močvaru prividno neupitne svakodnevice. U Umjetnim suzama služim se poetikom psihotičnog realizma. To je onaj realizam koji fotografskom preciznošću ukazuje na to da je car potpuno gol. Poetika „nužne originalnosti“, možemo je i tako zvati, omogućuje originalnu kompoziciju djela, u čemu je i bit svakog umjetničkog djela, ali ta poetika omogućuje i različite pripovjedačke oblike, takve koji narativnim potencijalom oblikuju različite karaktere. Onaj tko tako čini ne bježi od tradicije, od tradicionalnog, naprotiv. On se, zapravo, uklapa u tradiciju koju nazivam tradicijom vrhunske umjetničke kvalitete.

Umjetne suze psihotična su freska nelagodne sadašnjosti, freska epohe banalnosti. Kako će se suvremeni čovjek spasiti od banalnosti?

Nikako se neće spasiti. Suvremeni se čovjek i ne želi spasiti. On uživa u banalnom kao prasac u napoju. Banalnost je neodoljivo privlačna. Tu pojavu na velikom broju primjera tematiziraju Umjetne suze. Banalnost je integralan dio civilizacije ljudskog sisavca, pomalo civilizirane životinje, čovjekolikog majmuna, dakle primata (Homo sapiens) koji se zahvaljujući jeziku i pismu relativno emancipirao od stanja ostalih primata (gorila, orangutan, čimpanza), svoje subraće hominida.

Sol ljudske civilizacije jest ono „ne-banalno“ koje proizvode umjetnici, znanstvenici, filozofi-aktivisti, inženjeri i majstori različitih struka, no to je u odnosu na količinu banalnog samo začin u našoj kaotičnoj civilizaciji koji je teško, ali ipak moguće, nabaviti u šoping-centrima današnjice. Slijedeći tu sliku može se reći da je civilizacijska sol jako skupa.

Može li čovjeka iz banalnosti izvući politika, koja danas odlučuje o svemu?

Ne. Jer, u skladu s rečenim, prosječan dakle većinski čovjek i ne želi biti „izvučen“. Većinski čovjek do grla je uvučen u banalnost. Politika nije samo umijeće mogućeg, ona je i umijeće navlačenja većine na za nju nepovoljne opcije egzistencije. Političari su sloj bez kojeg se ne može; to su ljudi koji bi trebali biti u službi ostalih. No oni svoju slobodu i vrijeme  investiraju u neslobodu bližnjih da bi polučili rezultat zanemarujući opće dobro. Rezultat je banalan, ali privlačan: lagodno življenje.

Umjetne suze uz ostalo problematiziraju krizu i propast monogamnoga braka unutar tranzicijske krize suvremene Hrvatske, koja je zrcalo europske i svjetske krize svake vrste neoliberalnoga svjetonazora te „federalizacije“ Europe kakvu smo živjeli u Jugoslaviji. Ne ponavlja li Europska Unija jugoslavenski konstrukt koji je doživio propast?

Europska je kriza posljedica neoliberalne kapitalističke koncepcije iskorištavanja većine, ali nije kompatibilna hrvatskom, jugoslavenskom odnosno balkanskom iskustvu. Europska kriza, a nju već dugo treba promatrati u kontekstu Unije, za razliku od krize i propasti jugoslavenskoga modela, nema kao temelj određenu političku ideologiju. Temelj europske krize jest jednostavan i obuhvatan; to je neoliberalna pljačka europskoga stanovništva, tj. „mnoštva“ (Hardt i Negri), o čemu kritički govori sloj političkog narativa u Umjetnim suzama.

Pomislite li katkad da su balkanski osjećaj stvarnosti i iskustvo Jugoslavije pridonijeli kaosu i strahu Hrvata od europskih izazova, koje uglavnom zanima korist?

Rijetko kad pomislim na to, a kad i pomislim, mislim o tom fenomenu s antropološkog i umjetničkog stajališta. Osim toga ne mogu kompetentno odgovoriti na vaše pitanje jer se politologijom bavim na amaterskoj razini kao i prosječan nogometni navijač nogometom. Kad je riječ o balkanskom strahu od izazova, možda je taj strah samo jedan od brojnih aspekata „sindroma palanke“ koji je detaljno opisao srpski filozof Radomir Konstantinović.

Hoće li se EU raspasti, odnosno hoće li njezinu „uspjehu“ biti žrtvovani mali narodi i male države? Je li Unija dobro rješenje za male i nemoćne?

EU će se na kraju raspasti kao što se prije ili kasnije raspada sve na svijetu, a raspast će se u trenutku kad propadne euro, kako dobro konstatira bankarski odvjetnik Johannus u Umjetnim suzama. Mali narodi ili male države, kako ih nazivate, žrtvovane su u istoj mjeri kao i velike. Pomahnitali neoliberalni kapitalizam tlači jednakom strašću „mnoštvo“ velikih država i „mnoštvo“ malih. Europska Unija jednako je loše rješenje i za velike i za „male i nemoćne“.

Ukratko, EU je samo faza, samo koristan instrument u pretvaranju većine ili mnoštva u suvremeno kapitalističko roblje koje služi onima koji doista vladaju na svjetskoj razini; pritom mislim na vrh svjetske neformalne vlade, na Družbu Bilderberg koja je intrigantno prikazana u Umjetnim suzama. Ne postoji rješenje za potlačeno mnoštvo, kako velikih tako i malih.

Vratimo se hrvatskim intelektualcima koji se trude ne prepoznati balkanizaciju Europe i njezine posljedice: zašto se opet, kao bezbroj puta dosad, ponašaju kao da ih se to ne tiče, kao da je to nečiji tuđi problem?

Prije nego što odgovorim na to pitanje, moram konstatirati da u Hrvatskoj postoje dva tipa intelektualaca: oni „opće prakse“, koji estradnim svaštarenjem malo pridonose društvu, i oni koji s pravom zaslužuju status intelektualca kao mislioca koji javno djeluje kao moralna i humana snaga društva; takav je primjerice bio Jean-Paul Sartre.

Zašto samo Sartre?

Takav intelektualac svako beznađe trudi se prevladati kreativnim aktivizmom. No treba reći da spomenuta balkanizacija Europe ima i naličje: europeizaciju Balkana. U Umjetnim suzama Željko Gorgić, radioreporter, sklon je ideji da između europeizacije Balkana i balkanizacije Europe nema bitne razlike jer dijele isti duhovni prostor i jer je cijela Europa, dakle i Balkan, prožeta istim ili sličnim neslobodama i represijama, pri čemu je npr. prisila konzumiranja nezdrave brze hrane jedna od najmanje štetnih. Željko Gorgić misli da logika kojom se europeizacija-balkanizacija nameće kao imperativ, čak i pod maskom procesa modernizacije europskog kontinenta, ukazuje na lažnu demokraciju koja je, zapravo, novi totalitarizam. Slažem se sa Željkom Gorgićem.

Ne čini li vam se da su Europskom Unijom u Hrvatskoj fascinirani i da je idealiziraju Jugoslaveni, koji EU vide kao „rezervat“ za svoj „nepostojeći“ politički identitet, za svoju tobožnju multikulturalnost?

Za mene je to teško pitanje jer nisam u dovoljnoj mjeri upoznat s novim političkim identitetom Jugoslavena. Ne znam čak postoji li u Hrvatskoj stranka Jugoslavena; znam samo nekoliko ljudi koji se tako deklariraju, a oni nisu iz Hrvatske. Uostalom, rekao sam već da nisam politolog. Po struci sam profesor filozofije i komparativne književnosti, a po pozivu pisac i umjetnik te se ne moram nužno razumjeti u sva područja ljudskih djelatnosti, iako me možda kao laika zanimaju poput teorije struna i vrtlarenja.

Pitam vas kao intelektualac.

Ja nisam intelektualac „opće prakse“ te u skladu s tim ne smatram da o svemu moram imati vlastito mišljenje. Vaše je pitanje, usput rečeno, umnogome kontradiktorno. Naime, ukoliko Jugoslaveni doista imaju „nepostojeći“ politički identitet, onda Jugoslavena nema. Što se pak tiče multikulturalnosti, ona je mrtva ako se složimo s Adriaanom van Duijkom, profesorom rimskog prava na Amsterdamskom sveučilištu, koji tu svoju tezu opširno obrazlaže u Umjetnim suzama. Budući da sam prikupljajući građu za roman u kojemu je jedna od glavnih tema epoha banalnosti – koja je na početku 21. stoljeća zahvatila i Hrvatsku i Europu – u Europi proveo pola godine i pritom gledao raspadanje modela multikulturalnosti iz neposredne blizine, najviše u multikulturnom Amsterdamu, smatram da je profesor Adriaan u pravu. Utoliko je težnja „Jugoslavena“ za multikulturnim stanjem možda plemenita, ali u sadašnjoj fazi europske povijesti ona je bez osnove, osobito ako uzmemo u obzir jačanje islamskoga fundamentalizma ne europskom kontinentu.

Mogu li osobe skrojenih političkih identiteta biti multikulturalne? Nije li njihova težnja multikulturalnosti alibi za isključivost i zaštitu svojeg političkog identiteta i svjetonazora?

Prvo, u političkom stanju multikulturalnosti (možda je bolji izraz multikulturnost) nema potrebe za zaštitom svjetonazora jer upravo ideja multikulturnosti osigurava svačiji svjetonazor kao posve legitiman i vrijedan poštovanja. Drugo, u prethodnom odgovoru konstatirao sam da ne postoje umjetni politički identiteti. Svaki identitet, ako to doista jest, ne može biti umjetan, već je itekako stvaran.

Dakako, čovjek koji svoj identitet „nadograđuje“ političkim identitetom, dakle svojevrsnim nad-identitetom, ili ga poistovjećuje s njim, ima ozbiljnih problema s vlastitom osobom, sa svojim identitetom. Želim reći da ja ne odlazim u toalet mokriti kao Hrvat ili Nizozemac, već kao Milko Valent ili, da budem sasvim precizan, odlazim u WC mokriti kao ljudsko biće nesvjesno svojeg identiteta, osobito onog administrativnog ili političkog, to jest kao biće koje osjeća potrebu za mokrenjem. Sociologija politike kao i psihologija, a uz nju i psihijatrija, zacijelo imaju mnogo posla.

Zapitate li se katkad kako je Krleža dobro dijagnosticirao karakter Europe, a nije Jugoslavije i jugoslavenstva? Kako objašnjavate da jugonostalgičari mogu razumjeti slabosti Europe, a ne mogu Jugoslavije? Je li tomu razlog možda i Krleža? Ne skrivaju li se iza njega kao ikone?

Svaki čovjek ima demokratsko pravo na pogrešku pa tako Krleža. Njegova dijagnostika ima nedostataka. No nedostaci snažnih osobnosti poput Krležine mogu biti itekako poticajni. To pak da jugonostalgičari mogu razumjeti slabosti Europe, ne i Jugoslavije, nema nikakve veze s Krležom.

A nema li veze i s tumačenjem, točnije zlorabljenjem Krleže?

To ima veze samo s egzistencijom. Ne treba olako stavljati pejorativno značenje u pojam nostalgije za prošlim vremenom. Te ljude ja shvaćam jer je nostalgija za bivšom Jugoslavijom razumljiva zbog činjenice što su mnogi od njih, zapravo većina, bolje živjeli tada nego danas, u neovisnoj Hrvatskoj, u kojoj se čak ukidaju regresi za godišnji odmor, trinaesta plaća, božićnica i što sve ne. Prisjetite se! U socijalističkoj Jugoslaviji sve su to imali.

U komunističkoj Jugoslaviji nije bilo božićnice.

Tada je kopanje po kontejnerima bilo nepoznato, nezaposlenosti jedva da je i bilo, a u tobože neovisnoj i usput temeljito opljačkanoj Hrvatskoj stopa registrirane nezaposlenosti je 20%, a u veljači ove godine bila je nevjerojatnih 22,7%. Svi, doslovno svi zaposleni, mogli su si u socijalističkom sustavu bivše nadnacionalne države priuštiti godišnji odmor na moru, a danas, u kapitalističkom sustavu neoliberalističke bankarske orgije, to može samo manjina hrvatskog stanovništva. Stjecanje vlastite države ne znači automatski i bolji život za građane u toj državi.

Svaku nostalgiju, pa tako i nostalgiju za bivšom državom, treba razumjeti kao sjećanje egzistencije na bolje dane, kad je svaki čovjek imao zajamčeno pravo na rad, na redovitu plaću, što danas ni izdaleka nije slučaj. Uostalom, rijetko kad i rijetko gdje postoji nostalgija za negativnim. Nostalgija je uglavnom žal za pozitivnim.

Je li naša književnost talac krležijanstva, njegove fraze i svjetonazora negativno raspoložena prema nacionalnom? Možda bi se trebala vratiti Matošu, njegovu izbrušenom, jasnom stilu, kakvim se i vi služite u Umjetnim suzama?

Velik dio hrvatske književnosti, koja se sastoji od mlađih generacija, nije talac ni Krleže ni njegova svjetonazora. Razlog je tomu jednostavan: mnogi mlađi pisci nisu čitali Krležina djela, a ako su ih i čitali, nisu čitali njegove političke eseje. Matošu se iz istog razloga ne mogu „vratiti“.

Fenomen slaba interesa za prethodnike vrlo je zanimljiv. Sociologija književnosti vjerojatno će ga jednom razjasniti. Što se pak tiče pisanja u romanu Umjetne suze, izbrušen i jasan stil rezultat je poetike psihotičnog realizma kojom sam se koristio. Glavna osobitost te poetike jest značenjska prohodnost u tekstu uz takoreći fotografsku „izbrušenost“ percipiranja svijeta, to jest uz veliku rezoluciju optike kojom likovi romana promatraju svijet epohe banalnosti.

Vjerojatno znate odgovor i na pitanje zašto naša književnost „uvozi“ strane teme, a zanemaruje naše? Čemu ta provincijalizacija i tamo gdje je ne bi smjelo biti? Je li i to razlog što u Umjetnim suzama prožimate naše i tuđe?

Odgovor na prvo, drugo i treće pitanje krije se u „sindromu palanke“ u svakoj pa dakle i u našoj književnosti. Umjetne suze već po svojoj tematskoj usmjerenosti (zbilja hrvatske tranzicije smještena u širi okvir europske tranzicije) omogućuju prožimanje „našeg i tuđeg“. Ipak, treba imati na umu da se oštra podijeljenost na „tuđe i naše“ neizbježno gubi u suvremenom umjetničkom izrazu. Razlog je tomu očigledan: u svijetu medijskoga globalnog sela sve su teme istodobno i „naše i tuđe“, one su nužno univerzalne. Bile su to i prije, ali sad je to, u dobu dominacije slike, i posve jasno.

Nisu li mediji krivi za marginalizaciju naših tema? Marko Globan, glavni lik Umjetnih suza, nudi odgovore koji to potvrđuju.

Dijelom jesu, ali u uvjetima globalnoga medijskog sela svaki medij ovisno o koncepciji i ciljanim konzumentima „napuhavanjem tema“ manje ili više marginalizira sve, a ne samo „naše“ teme. Ne marginalizira teme koje su in i koje brzo i lako prodaju medijski proizvod.

Koliko krizi naše civilizacije pridonosi i tzv. politički korektan govor koji je, toga smo sve svjesniji, slika licemjerja i koji zapravo onemogućuje da se govori istina?

Takozvani politički korektan govor mnogo pridonosi krizi naše civilizacije; on je ujedno znak da je ta civilizacija na početku neizbježnog kraja. Takav imbecilni novogovor ne postoji u Umjetnim suzama. Moj roman potpuno je politički nekorektan roman. On ne pati od stege, osobito ne od „stranačke stege“, ne samo zato što autor tog romana nije bio niti jest u nekoj političkoj stranci nego zbog toga što nijedno pravo umjetničko djelo nije u uobičajenom smislu korektno. Umjetničko je djelo uvijek subverzivno. Ono je korektno samo ukoliko je subverzivno. Ne postoji umjetničko djelo kao umjetničko ukoliko nije subverzivno. Zapravo, subverzivnost je bit svakoga kreativnog djela.

Može li pesimizam, njegovo apostrofiranje te govorenje i pisanje o njemu biti put izlaska iz epohe banalnosti?

Već sam rekao da je banalnost integralni dio ljudskog bića. Sve epohe dosad bile su epohe banalnog, ali naša je epoha doživjela spektakularni vrhunac banalnog. Zbog toga je i nazivam epohom banalnosti. Pesimizam pak, osobito onaj koji njeguju čovjekom i njegovim svijetom razočarani egzistencijalisti i cinici, ne može biti čak ni „put izlaska“ iz pesimizma. Nisam prorok ili futurolog, pisac sam koji svjedoči o svijetu u kojemu se zatekao, ali izvjesno je da će kraj naše civilizacije biti dijelom uzrokovan nedostatkom borbenog optimizma i vedrog hedonizma u malim stvarima.

Može li se epoha banalnosti zvati i epohom praznine?

Ne. Ne može zato što je epoha banalnosti sastavljena od banalnih bića, a u svakom takvu biću banalno je integralan sastojak njegove osobnosti. Glavna osobitost epohe banalnosti jest u tome da ona ne prepoznaje prazninu. Sve banalno do vrha je ispunjeno sobom, uopće nema osjećaja praznine. Ima osjećaj punine.

U našem razmrvljenom svijetu toliko je trivijalnih odnosno banalnih sadržaja da praznina nije moguća. Pojam praznine zamišljen je kao pojam koji ima metafizičku težinu i egzistencijalnu dubinu. Svaki pojam dio je neke jezične igre u smislu kako jezičnu igru razumijeva Wittgenstein kojeg, usput rečeno, Marko Globan iz Umjetnih suza iznimno cijeni. Praznina ne postoji. Taj pojam nastao je u filozofskim radionicama u kojima se ono metafizičko brusi do iznemoglosti. U suvremenom svijetu, u epohi banalnosti, metafizike je sve manje. Sve je više fizike, sporta i filozofije činjeničnosti.

Koliko je banalnosti naše književnosti pridonijela tzv. stvarnosna proza?

Mnogo, ali ne treba je zbog toga kriviti. Takozvana stvarnosna proza izraz je epohe banalnosti. Ujedno je i znak da se krećemo u smjeru stanja u kojemu će se invencija, onaj sastojak svake kreacije, dokraja izgubiti. „Smrt autora“ postala je doista to, smrt, ili, ako želimo biti malo socijalno osjetljivi, možemo se paradoksalno izraziti pa reći da je ta smrt u toku. Ona je kompatibilna umiranju umjetnosti koja je pri kraju: to umiranje nije od jučer, počelo je početkom 20. stoljeća. Smrt umjetničkog djela kakvim ga smatramo od kasne renesanse do danas jest evidentna. To, naravno, nije trenutna smrt, to je umiranje. Ukratko, stvarnosna je proza kao i stvarnosna poezija pokazatelj nedostatka kreativnosti i invalidnosti intelekta.

Je li kaos u kojem se batrga današnji čovjek smislila politika kako bi suvremenoga čovjeka, prije svega intelektualca, udaljila od političkih manipulacija koje su očigledne u svim sferama života?

Ne, ljudski kaos nema izravne veze s politikom. On je prirodno biološko stanje čovjeka s nekoliko vidljivih zakonitosti. Ljepši izraz za taj kaos je determinirani kaos. Najkraće, svako rođenje ujedno je i smrt. U prostoru između rođenja i smrti traje život u kojem je nemoguće naći dublji smisao. To vrijedi i za svemir. Ljudi su jedina vrsta koja je uspjela osvijestiti pojmove smisla i besmisla. Besmisao boli. Za ublažavanje te boli čovjek je izmislio bogove i ostale natprirodne sile. Ne postoje takve sile. Postoje prirodne sile. Najjača od svih je prolaznost i propadljivost.

Je li banalnost i posljedica, mislim na hrvatsku kulturu i njezinu umjetnost, bijega u konformizam, nezamjeranje, obzirnost, pristojnost, fino ponašanje?

Dijelom jest zbog mimikrije, zbog preživljavanja. Ali, kako rekoh već nekoliko puta u ovom razgovoru, ono banalno jest prirodno stanje ljudskoga sisavca. Naša subraća hominidi, orangutani, čimpanze i gorile, nemaju taj problem jer nemaju jezik kojim bi ga izrazili. Tamo gdje nema artikuliranoga jezika ne postoje problemi, nesreća i psihologija. Postoje samo puka borba za život i seksualni nagon. Orgazam je melem za rane koje su posljedica borbe za preživljavanje.

Zašto vi niste tako obzirni?

Zbog toga što sam hrabar. No ne možete zahtijevati od svakoga čovjeka da to bude, pogotovo ne od suvremenih umjetnika koji su vrsta na samrti. Stvarnosna opcija ipak na kraju pobjeđuje. Naime, i ja ću umrijeti unatoč svojem politički nekorektnom jeziku i unatoč tome što sam hrabar.

U Umjetnim suzama pišete o nemogućnosti postojanja trajnih emocija, ne pravite razliku između ljubavi i seksa te zagovarate užitak. Pridonosite li time i vi banalizaciji našega doba?

Pridonosim, no ne na banalan način. Moj roman problematizira epohu banalnosti, ali nije banalan.

Nije li tjelesno najbliže životinjskome?

Tjelesno i životinjsko su isto. Čovjek je životinja.

U svojim brojnim djelima neprekidno „rušite” mitove i tabue u ime ljudske slobode. Nije li sloboda i odgovornost, a tabui spas od banalizacije?

Sloboda je i odgovornost, ali tabui nisu spas od banalnosti zato što je ono banalno neodvojiv dio ljudske prirode. Ostale životinje ne znaju za banalno. Tabui su tek jedan od segmenata široke lepeze zabrana koji osnažuju ono banalno. Tabu je civilizacijska i jezična iluzija da se nešto što pripada biti prirode može doista efektno zabraniti.

Može li se reći da živimo u svijetu koji zagovara više čovjekove slobode, ali i sve veće ograničavanje tih sloboda? Naime, sve je više ljudi koji govore, što će mi sloboda ako ne mogu raditi da bih preživio!

Može se reći. Ograničavanje sloboda poprimilo je takve razmjere da imam dojam da upravo živimo Orwellovu negativnu utopiju. Mi smo, zapravo, u 1984. godini, a ne u 2014.

Je li religija opijum za narod ili možda još neistraženi prostor duhovnosti?

Ideja o svakodnevnom drogiranju u ovakvom svijetu natuknuta je u Umjetnim suzama. Religija je jaka droga i može biti put do duhovnosti, ali nije neistraženi prostor duhovnosti. Vjera ne dopušta istraživanje duhovnoga prostora jer je vjera stanje isključivosti.

Ipak, nije li Bog spas za čovjeka koji se sve više predaje užitku i onom materijalnome?

Nepostojeća mitska bića ne mogu biti spas bilo koga i bilo čega. Ako i postoji, spas je u čovjeku koji ne treba štake ni posrednike.

Radnju romana završavate u Šangaju, u neeuropskoj civilizaciji. Znači li to bijeg iz mrtve zapadnoeuropske civilizacije ili traženje slične, a još neistražene?

Moguća je i takva interpretacija. Ne znam odgovoriti na to pitanje jer kraj mojega romana nije kraj romana. Takav „kraj bez kraja“ otvoren je za svaku interpretaciju. Kraj romana ne postoji u ozbiljnoj romanesknoj produkciji. Kraj romana postoji samo formalno, dakle kao prekid na zadnjoj stranici.